Grupa poslovnih ljudi koji se po cijelom svijetu bave raznim strukama za dobrobit običnom čovjeku ima snažnu volju podići kvalitetu gradske ponude. Analizom napravljenom tijekom boravka i života u Omišu došli su do zaključka da je stara gradska jezgra i kameni masiv iznad nje  iznimna vrijednost koju treba prezentirati svijetu na pozitivan način. Analogno svim sličnim starim gradovima osnovni je infrastrukturni problem kako doći, gdje parkirati auto i koji dopunski sadržaj ponuditi.  Omiška stara jezgra u sadašnjem načinu korištenja ne zadovoljava te osnovne kriterije, te se došlo do zaključka da bi se intervencijom u tu problematiku mogla podići kvaliteta ponude i samim tim i nivo klijentele.

Lokacija u Planovu se sama nametnula kao rješenje gdje bi se jednim  polivalentnim objektom istovremeno riješilo nekoliko gradskih nedostataka.  Ta poljana nadomak grada za sada služi kao gradski džep koji se sponatano koristi za neorganizirani parking.  Ima naznaka sportskih terena, freeclimberi su odavno tu u osvajanju litica. Ima i nekoliko starih poluurušenih skromnih privatnih stambenih objekata.  Dakle neko gibanje se tu događa, ali u jako  iritantno i neurbaniziranom okruženju.

Program

Prema sadašnjim prijedlozima Urbanističkih planova tu je predviđena rekreacijska zona. To je pozitivna inicijativa jer je i tako to početna točka, svojevrstan prirodni portal koji vodi u kanjon Cetine koji je poznat po avanturističkim sportovima koji su se tu udomaćili.

Ono što se ovim prijedlogom nudi je slijedeće:

• Zona se dijelu u dva dijela, podijela se vrši od zamišljene osi prvog tunela i formira se južna manja zona gdje bi došla mala rekreacijska sportska dvorana, te sjeverna veća zona gdje bi bio lociran polivalentni objekt
• Objekt bi sadržavao natkriveni parking u obliku javne garaže, dijelom podrumski, dijelom nadzemni na nivou prizemlja i prvog kata.  Podrumska etaža se proteže ispod cijele zone, dakle i ispod dvorane.
• U prostoru između dvorane i glavnog objekta na nivou drugog kata formira se  trg sa kojeg se ulazi u lobby koji se proteže kroz ovu i slijedeće dvije  etaže. Iz njega se ulazi u  veliki restoran od cca 600m2, ili na slijedeća tri kata gdje je organiziran hotel. Trg se pješačkim  mostom nastavlja preko ceste na drugi trg koji se formira uz rijeku. Podzemna garaža je također podhodnikom povezana sa istim trgom uz Cetinu
• Hotelske sobe su orijentirane dijelom prema rijeci, a dijelom prema planini i nalaze se na trećem, četvrtom i petom katu. Osim redovnim vertikalnim komunikacijama te tr etažu su spojene i središnjom rampom natkrivenom staklenim krovom koja vodi do sjeverne fasade objekta, te kroz nju prodire i u obliku konzolne platforme formira vidikovac s kojeg se mogu pratiti penjači po planini i njihov napredak
• Sa trga na drugom katu se ulazi i u postrojenje i donju stanicu žičare koja vodi do Fortice
• Gornja stanica žičare nalazi se u usjeku iza Fortice, kompletno ukopana u teren sa zelenim krovom, sa popratnim sadržajima sanitarnih prostorija, suvenirnicom i malim caffe barom
• Lijeva obala rijeke se kultivira i formira u obliku rive. Ona je produžetak šetnice koja bi se uredila od prostora uz Stari grad. Služila bi kao ukrcajna platforma za brodove koji voze u Radmanove Mlinice
• Na vrhu uređene rive formira se kolni pristup u rijeku što bi omogučilo turističkim amfibijskim vozilima da se uključe u ponudu grada

Promet

Sa glavne gradske prometnice koja vodi prema Radmanovim Mlinicama odvajanje se vrši neposredno nakon prvog tunela trećom trakom koja vodi do kružnog toka.  Sa kružnog toka je ulaz u garažu na nivou prizemlja. U njoj je prostor organiziran dvosmjerno, a na sjevernom kraju su dvije spiralne rampe koje vode u podrum ili na kat. Uključivanje na glavnu prometnicu je preko istog kružnog toka. Srednjom trećom trakom odvaja se pak promet sa glavne ceste do zapadnog dijela kompleksa, novouređene rive. Tu se organizira parkiralište za autobuse i za male automobile. Sa spomenutog kružnog toka nastavlja se ogranak za pristup obiteljskim kućama koje se zadržavaju, te svakodnevni i interventni pristup sportskoj dvorani. Sa glavne ceste iza glavnog objekta je još jedan odvojak za opskrbu restorana, i interventni pristup strojarnici žičare i hotelu.

Oblikovni pristup

Cijeli kompleks se oblikovno rotira oko kosog  jarbola koji se nalazi točno u sijecištu dvije zamišljene prostorne osi prvog tunela i vetikalne osi glavnog objekta. U težištu kružnog toka iz poda izvire jedna kosa vertikala  koja prodire kroz trg na drugom katu i nadvisuje cijeli kompleks. Njegova je funkcija osim oblikovna i konstruktivna jer nosi jedra koja natkrivaju gornji trg, te služi kao upora sajlama  na kojima je razapet pješački most preko ceste.

Pojavnost objekta je usklađena sa lokacijom, zgrada nije tretirana kao gradska nego kao intervencija u prirodni okoliš i radi svojih gabarita koje nije tako lako sakriti i koji će na prvi pogled lokalnim stanovnicima izgledati preveliki jer su navikli na prazninu, htjela je biti što manje primjetna i uklopljena u boje, materijale i oblike koje ju okružuju. Osnovna boja fasade je siva kao odraz planine,  glavna fasada prema cesti horizontalno je rašlanjena na zone koje definiraju  namjenu na katovima iza, restoranski kat je obložen ritmom vertiklanih drvenih lameliranih greda koje su ritam pronašle u trstikama uz rijeku. Prvi red soba je obložen fasadnim panelima koji imaju strukturu oksidiranog metala u zelenim nijansama, dok je drugi red obložen panelima u imitaciji boje drva, ali i boje niša u planini poviše koje su nastale prirodnom erozijom stijenskog masiva.

Svi krovovi bili bi zeleni travnati, kao i teniski tereni na vrhu dvorane.

Žičara  je glavna atrakcija cijelog kompleksa.  Omiš je onima koji prvi put u njega dođu najviše prepoznatljiv po planinama koje se nad njim nadvisuju i postavom žičare veći broj turista bi osjetio adrenalin koji pruža pogled na nadmorskoj visini od cca 300 m na kojoj se nalazi Fortica.

Zaštita prirode i kulturnih dobara

Sve faze  intervencije u izvedbi cijelog kompleksa  izvodile bi se timski, u suradnji sa svim specijaliziranim stručnjacima. Poseban naglasak dao bi se na očuvanje šume. Trasa žičare bi se pažljivo ispitala i sa minimalnim brojem stupova ugradila u lokaciju. Donja stanica sa svim svojim popratnim strojarnicama i utezima bila bi dio glavnog objekta, a gornja stanica bi bila kompletno utisnuta u visoravan i usjek koji gore postoje na udaljenosti od cca 100m od same tvrđave. Cijeli gornji objekt bi bio nakon izgradnje ponovo zatrpan terenom i zasađen autohtonim biljkama. Od iskrcajnog punkta do kule bi vodile kamene staze i rampa za osobe smanje pokretljivosti po terenu. Sama mikrolokacija izlaska bi se utvrdila u suradnji sa Konzervatorkim odjelom. Cijela trasa žičare bila bi propisno protupožarno zaštićena.

Sama kula narodnog imena Fortica, a službenog imena Stari Grad, također bi doživila velike kozmetičke intervencije, naravno u suradnji sa konzervatorima, jer je sad u prilično nedefiniranom stanju. Sve volonterske popravke koje je doživila u zadnje vrijeme sada bi tebalo uz pomoć kapitala stručno usmjeriti i dovesti do kraja na ponos cijelom Novom gradu u podnožju.

Pokazatelji glavnih ostvarenih vrijednosti

• Parking za 300 automobila i 10 autobusa
• Restoran za 400 sjedećih mjesta
• Obala za ukrcaj za 25 brodica
• Hotel sa 4* sa 80 dvokrevetnih soba
• Žičara
• Aktiviranje kompletnog potencijala tvrđave Stari Grad

Zaključak

Postoje mjesta na kojima priroda nudi svoju energiju, da se zajedno sa onom ljudskom stvori sinergija koja opija svojom snagom i stvara žarišta neponovljive ljepote i suživota. Omiš je grad koji ima perspektivu živjeti od turizma. Planova je sada jedna od nekoliko najatraktivnijih, a zapuštenih gradskih djelova koji žude za privođenjem svrsi.

Velika i iskrena želja ovog investitorskog tima je da se kroz izmjenu Prostornog Plana Općine Omiš ostvare legalne zakonske pretpostavke da se ponuđeni sadržaj izrealizira na opće dobro. Svjesni dugog puta ka konačnom cilju predlažemo da se put počne prvim korakom, uvrštavnjem ovog sadržaja u Plansku dokumentaciju, da se dalje može ići u druge korake rješavanja vlasništva i ishođenju potrebnih dozvola i suglasnosti.

U prilogu je inicijalno projektno rješenje. Cilj je jasan ovom timu, tim će se obogaćivati sa dodatnim članovima koji će svak u svom segmentu doprinijeti da grad Omiš prestane živiti na staroj slavi bez napretka, nego da slijedi pozitivne svjetske primjere služeći na ponos svojim precima i cijeloj Hrvatskoj.

Šesnaesti dan kolovoza bio je onaj kojem su predhodile pripreme hrane, odjeće i svih ostalih rekvizita koje jedan mornar mora imati sa sobom (gitara, sikira,foto aparat, labelo i sl.). Tu se našlo i par papira koji su glumili brodski dnevnik, a sa čijih natuknica sada i skidam misli koje su mi strujale tih dana. Ono što je predhodilo bilo je i jako nevrijeme sa zastrašujućom kišom koja je prijetile da jedan san od godinu noći pretvori u godinu razočarenja. Sutra se sa prvim provirom kroz trepavice ispostavilo da strahu mjesta bilo nije.

Put pod noge

Sutradan  nas je dočekalo glanjc novo more. Atmosfera odiše bistrinom, vidljivost do ruba stratosfere, nama brodske stive pune, tako da smo krenili puni optimizma. Malo nas je usporio konop koji je pao preko propele dok smo se odvezivali, ali Slobodan i njegova maska su i to rješili nesputani jutarnjom hladnoćom Cetine. Kad je skinio masku bio je to opet onaj stari Slobodan na čije smo iskustvo i pomoć računali.

Uhvatili smo pravac prema Pučišćima na Braču, i lagano motorom klizili prema njima. Tu smo se zapravo počeli do kraja razbuđivati i postajalo nam je sve jasnije da je to počelo i da sada nema povratka. Na tom dijelu puta malo smo gledali di vozimo, a malo smo preslagali stvari da još bolje sjednu i još manje smetaju. Tu odmah izaranjaju iz memorije one priče stalno pročitavane o tome da je na brodu stvarno tijesno i da je svaki milimetar ušteđenog prostora dragocijen. Nije to kuća pa da ima konobu za piće, ostavu za kolače ili sobu za spavat, već to treba ugurat u buže kojih ima na sve strane, a i sebe treba smjestiti u jednu od njih, ako misliš malo odspavati. Kasnije su rekli neki ljudi koji su uživotu vidili puno više brodova od nas da je zapravo prostor u ovom našem odlično iskorišten i da u njemu možemo plesat od sriće. Ipak te prve sate nismo bili puno unutra nego smo pogledom kupili sve što se skupiti dalo, a toga je bilo sve više. Možda pogled na planine poviše Omiša sa odsjajem niskog istočnog sunca nekome ne bi puno značio, ali mi eto imamo tu sriću da u tim stvarima umijemo uživati, i samo mi znamo što propuštaju oni koji to ne mogu.

Cijelo ljeto sam proveo na suhom i stalno sam govorio da mi fali biti na brodu, pa makar na trenutak, a sada sve to. Šta to “sve” pokušat ću opisati. Lijepi kadrovi za slikavanje samo su se redali. Neke od njih smo uhvatili aparatom, a one ostale smo popili očima i sve većim srcima.  Skidam se bos da kontakt bude čišći, a i sunčane naočale mijenjaju sliku svijeta i svo to bogatstvo boja, koje zapravo postoje, znaju pod njima izgubiti na svojoj izvornosti, pa skidam i njih.

Odjednom nas trgnu prvi refuli maestrala i sjete nas da smo mi tu radi jedrenja. Tad sjednemo i teoretski podijelimo zadatke koje će nam biti činiti kad ugasimo motore i damo vjetru da nas vuče. Tu su Slobodan i Tonči imali glavnu riječ jer je iza njih prilično iskustvo u proučavanju tih stvari. Svako malo smo mjerili brzinu vjetra ručnim mjeračem. Tu, na izlazu iz pučiške luke, kazaljka je pokazala 4 bofora. Znali smo po preporukama da je najljepše jedriti po nekih 4-5 bofora, a tek smo se poslije uvjerili da je to možda preblag vjetar za istinsko uživanje. Kad je došlo vrijeme ručku, kojeg pravi pomorac ne propušta, našli smo se u blizini uvale Rasotica na istoku Brača i u nju uplovismo objedovat.

Dva sata od Omiša

Čili i nakrepljeni isplovili ti mi u susret maestralu. Cilj nam je bio do večeri stići u Bol. Na toj dionici smo doživili direktan kontakt sa vjetrom i nekim za nas novim situacijama. Plovili smo uz vjetar i stalno smo morali “letati”, pa smo taj postupak prilično uvježbali. Kad zastavica na zadnjoj sajli vijori okomito na deblenjak, dobro smo namješteni i hvatamo dobar kut za jedrenje uz vjetar. Svaki slijedeći prelet bio je tečnije izveden i doimalo se da sve konce, tj. konope, držimo u rukama. Iako je motor bio isključen, ponekad smo vjetrom bili tako jako vučeni da se propela sama počela okretati i njena rotacija i zvuk koji pri tom proizvodi bio je dokaz nekakve brzine. Jedrilica se sve više propinjala, a i mi s njom. Sad kad smo bili daleko od svega stabilnog, tek se počeo javljati osjećanje da stvarno pripadaš jednom drugom svijetu kojem je dinamika ime i prezime. Opet se vraćam na ono da sam cijelo ljeto žudio za tim da učinim nešto konkretno da bih malo promijenio ambijent, a tu dok sam sijedio na boku nagnute nam jedrilice i upijao svaki val koji se o nju razbije, bio dio njegovog uništenja, sve to bio je filter sjetnim sunčanim zrakama i onda shvatim da je taj prizor tako neopisiv i zapravo je to što u njemu mami njegova apstraktnost. Takvo okruženje u par navrata izmamilo mi je suze na oči, suze pune radosti. Percepcija na koju smo do tada bili naviknuti odvijala se preko oka, uha ili nosa, a sad smo bili ubačeni u mjesto koje doživljavaš cijelim tijelom, tijelo ti se smekša i svo postane jedna velika spužvasta duša. Sve one kapi koje nam na taj način ukližu pod kožu jednostavno postanu neka zaštitna tijela i povećaju otpornost na živčane momente koje nam se sad čine tako vraški daleko i nemoguće. Nevjerovatno da smo pronašli i doživljavali nešto tako uzvišeno samo par sati daleko od Omiša gdje smo proveli cijeli život.

Nevolje u raju

Onaj ručni mjerač bofora stalno je bio uperen u zrak i stalno je zadnjih pola sata pokaziva oko 6 i po. Ja sam bio glavni boforlija i odjedanput mi uređaj u ruci zadrhta jer je  puvanje pojačalo na cilih sedan i po. Tu smo se nageli i najviše do tada, negdi oko 25^o. Bilo je lipo bit dio tog imaginarnog sklopa odoljivog korita i neodoljivog mora, napetih jedara i tako opoštenih razbacanih kapi. Tek kad je Tonči uzviknuo da je puka flok postali smo svjesni toga da smo već neko vrijeme čuli da on i nije bio tako napet nego da mu je brid naplanski lepetao. Takve rane brzo postaju bolne za brod  pa smo morali brzo nešto napraviti. Bez vremena za molitve, mokri do kože, u dvije riječi smo nadvikivanjem dogovorili taktiku i zauzeli dogovorene pozicije. Trebalo je spustiti flok da se još više ne raspara. Slijedeći kadar odavao je da je Slobodan čvrsto držao kormilo u ruci, Mirko je uživao u operaciji u jednom od rijetkih kako-tako sigurnih kuteva jedrilice, ja sam otpuštao konope a Tonči je sebe stavio na najlipše i najopasnije misto, na pramcu, koji je na momente bio uronjen kompletan u more, da bi već nakon par treptaja bio nad tim istim morem daleko i do 4 metra. Pramac pravi najveće amplitude. U tom gore dole po sto puta smogao je snage i uspio spustiti izmučeno jedro. Međutim, kad ga je pokušao vezati uz ogradu na pramcu, vidio je da nema dovoljno konopa da bi ga sigurno učvrstio, i onda sam ja bio na potezu. Iz jedne od buža Slobodan , koji je cijelo vrijeme kormilario sigurno i suvereno,  dodao mi je par rezervnih konopa. Stavio sam ih među zube i krenuo prema Tonču, pramcu i izmučenom jedru najkraćim putem. Tamo smo jedro uspješno učvsrtili uz ogradu i onda se polako, puzeći i ispomažući se, vratili u kokpit. U sigurnosti kokpita uslijedilo je masu “give me five-ova”.

Počeli smo razmišljati i o tome jesmo li mogli nešto učiniti da spriječimo to kidanje floka, ali smo skinuli sa sebe svaku odgovornost i incindent pripisali neiskustvu u ocjenjivanju jačine vjetra i loše sašivenom jedru. Poučeni tim neposrednim iskustvom odmah smo išli skratiti i glavno jedro da se, ne daj Bože, i njemu nešto ne dogodi. Tako sa samim skraćenim glavnim jedrom, protiv  frontalnog maestrala od sedam bofora, jako smo sporo napredovali i shvatismo da nam zacrtani cilj, Bol, te večeri neće biti ostvaren. Upalili smo motor, a još uvijek jako sporo napredovali. Pri jednom od preleta kad smo plovili prema Braču, točno ispred nas, kroz sjene bivših valova, ukazala se jedna mirna vala i nametnula se kao naše prvo prenočište.

Ako je vjerovati pomorskim kartama kojima smo bili opskrbljeni, uvala se zvala Konjska. Ne znam samo kako su znali da ćemo mi tu svratit. Jedrilicu smo pritegnili na sve četiri strane i bidna nije mogla mrdnit. Ono rasparano jedro smo iznili na plažu sušit da ga ne spremamo vlažnog. U svin tin operacijama oko vezivanja puno nam je pomogao gumenjak kojeg smo nosili sa sobom.  Kako je pada mrak, svo svjetlo dana pretakalo se polako u petrolejku koja nam je visila na deblenjaku. Ta petrolejka ubrzo je postao jedina iskra u poplavi mraka. Konkurenciju su mu činila svitla sa Hvara, ali bez puno efekta. Osušeni, nahranjeni i usidreni, bili smo puni neke pozitivne energije. Na sva usta smo prepričavali proživljeno i nismo mogli naći riječi kojima se dostojno da opisati tako nešto. Onda se Tonči uvatio gitare, a ja grla, a Slobodan i Mirko su se ispružili na pramcu i uvatili za glavu. Zvizda je bilo ko na rasprodaji, a mliječni put se nemarno rasuo točno poviše nas. Nek vam ta slika ostane u sjećanju jer smo njom ispraćeni u carstvo snova.

Dan bez mane

Slijedećeg jutra smo se izmigoljili iz uvale Konjska oko 9 sati i po bonaci krenuli prema Bolu. Slobodan je znao da Bol nema neku dobru luku u koju se može normalno pristat, pa onaj gumenjak nismo dušili i spremali nego smo ga vukli za sobom jer će nam trebati. Ostao sam i ja u njemu i bio vučen do Bola. Tu su zvučni efekti bili još izražajniji jer sam bio daleko od motora, glavom tako blizu moru. O Bolu sam do tada puno sluša i gleda ga na slikama pa me baš zanimalo kako je to u živo.

Prišli smo mu sa istoka i zanimljivo je vidit kako se, u blagom luku, sa Vidove gore kontura otoka spušta sve do špica plaže Zlatni rat. U samoj luci, naravno, nije bilo mjesta za pristat pa smo produžili prema Zlatnom ratu gdje je već bilo usidreno desetak brodica. Stali smo točno ispred hotela Bretanida. Sve brodice su bile okrenute pramcem prema istoku, a mi smo predosjetili da će uskoro okrenit maestral pa smo se odma postavili prema zapadu, i već za nepunih sat vremena sve ostale jahte su morale raditi manevar okreta, a mi smo već bili dobro postavljeni. Baš smo face.

U Bolu ljudi ko u priči. Zanimljivo je bilo to da su na ovim jahtama u našem susjedstvu skoro svi bili potpuno goli. Ljudi dođu negdi di ih niko ne pozna, u stalnom su kontaktu sa prirodom i osjete se sputani odjećom pa je jednostavno maknu sa sebe i onda je to pravi odmor kad ne moraš mislit šta će drugi mislit.

Gumenjakom smo Tonči i ja otišli do grada po malo goriva, kruh i izvidit di ima vode za nadopunit brodske zalihe. Bilo je ugodno šetati stazom koja vodi od Bretanide do mjesta i susretati sve te nove razne ljude, ali mi se nije svidilo što je ta staza popločana kamenom koji je prilično klizav i po kiši vjerovatno i opasan. Samo misto je smišno, ali prilično tipično. Na povratku smo razgledali i hotel i uvjerili se da su imali pravo oni kad su rekli da je “kao za Romea i Juliju”. Osobito nan se svidila boja bazena. Poslije toga smo na brodu ručali i pošto nam je cilj toga dana bila uvala prije Starigrada na Hvaru u kojoj je Slobodan bio i prošle godine, a već je bilo dva sata, nismo tu ostali kupati se kao što smo prije mislili, nego smo odma isplovili. Ploveći tako paralelno sa slavnom plažom, stajao sam na samom nosu pramca držeći se za sajlu floka. U jednom momentu je Slobodan napravio nagli manevar udesno da izbjegne jednog od desetak surfera koji nam se masu približio, a ja to nisam očekiva pa san se pošteno nageo preko palube i već san sebe vidio u moru, ali ne znam ni ja kako san se ipak uspio uhvatiti za ogradu i nekako izvaliti na palubu.

Tu smo digli glavno jedro i olujni flok kojeg smo imali u rezervi, a sve ostalo je legenda. Imali smo idealan vjetar od 5 bofora koji je bio konstantan, odličnu vidljivost, sigurnu desnicu i isto tako sigurnu ljevicu. Konopi su bili poslušni, jedra isto. Sedan puta smo vršili prelet ploveći do Hvara na stotinjak metara od obale, Pa onda do Brača do iste udaljenosti. Zadnjim preletom smo uhvatili takav smjer da smo točno tangirali rt na ulazu u Starigradsku uvalu i onda niz vjetar, jedrima “na leptir”, došli do te uvalice u koju smo i mislili doć. Bilo je oko 6 sati. Na toj dionici se pokazalo da smo prilično naučili te neke osnovne manevre i bili smo skroz zadovoljni. Čovik je tu sritan ko malo dite, jednostavno nije ničim opterećen i sve ono lijepo što mu se događa ne nailazi ni na kakvu kontra silu kojoj se mora suprostaviti već je srce cijelo rezervirano za ljepotu. Kad se spušta jedro, a ima još vitra u ariji, ti sidiš na provi i skupljaš rukama mlohava platna i u njima se na momenat zapetljaš i izgubiš, ako si ikad želio biti među oblacima ,to je sličan osjećaj.

U uvali koja nam je te večeri pružila gostoprimstvo ponovili smo sve kao i predhodne večeri. Čak je i nebo bilo slično raspoloženo. Bili smo mrvicu ipak tužni jer se sutra već vraćamo.

Kraj kruga

Slobodan je dan počeo roneći za ribom, ali kaže da je ta uvala skroz mrtva. Valjda je toliko pogodna za sidrište da puno brodica tu dolazi, a onda odlazi misleći da se više niko nikad tu neće usidrit pa svašta bacaju u more. Svratili smo do Starigrada opet po kruh i vodu i tu smo opet vidili puno lipih velikih jahti i jedrilica.

Kad smo krenili oko deset sati iz Starigrada još nije bilo vjetra i skoro do onog rta od sinoć smo išli samo motorom, a onda je počela bura.

Po buri nije baš sigurno jedrit. Taman se lipo namistiš i jedra ti se napune, a ona promjeni za sekund smjer za cilih 180^o pa se ti misli. Do ručka smo se tako borili s njom, a nekoliko puta su nas prestigle jedrilice koje su imale 4-5 puta više jedrilja od nas, a njima bi upravljao samo po jedan čovjek, na botune iz kokpita, gol. Ko da su sva platna potrošili na jedra pa im za odjeću ništa nije ostalo.

Oko jedan sat stigli smo do jedne uvale na istočnoj obali Šolte. Mogli smo pristat i na Braču, ali tili smo da na ruti brojimo jedan otok više. Posli smo se ponosili ton odlukon jer je u toj uvali more bilo tako kristalno čisto, da smo se iznenadili. Bojom je podsjećalo na bazen u Bretanidi, a dno je pjeskovito i na mjesta koraljno. Koja razlika od dna one vale od večeri prije. Tu smo se malo iskupali, ručali i vrlo brzo opet isplovili.

Dok smo se udaljavali od Šolte, sad kad smo imali iza sebe već nekoliko uplovljavanja u razne tipove luka, i nakon što nas je skoro svaki put luka osiguravala od nekih nevolja, sjetim se Kolumba i njegovog San Salvadora, i kličem da bi svaka uvala trebala u podnaslovu nositi ime Svetog spasitelja.

Prije Splitskih vrata spustili smo glavno jedro jer su Slobodan i Tonči osjetili da je tamo bura još jača pa da ga ne skidamo tamo to smo sad uradili. Brzo smo dograbili puntu od Brača i onda duše zaigraše kad ugledasmo Omiš. Bilo je poluoblačno, a ono nešto malo sunca je baš grijalo našu matičnu luku. Bura je tu stvarno bila jača, i brzinomjer je pokazivao konstantno 7 bofora, a na momente i do 8. Tako smo samo sa flokom i motorom uhvatili pravac. Vjetar je u globalu dolazio točno iz takvog smjera da, ploveći maksimalno uz njega točno idemo prema Omišu.

Negdi na pola kanala bura je počela malo stagnirat i mogli smo dignit i glavno jedro. Društvo su nam činila i jata palamida. Pošto nije bilo nekih većih manevara mogli smo se opustiti. Sunca je bilo sve više, a sunce posli bure je užasno jako i koža točno boli pod njim. Lijepo je tada leć uz kormilo, uroniti ruku u more i s malo mora na dlanu dopustiti i licu da se osvježi. Prsti ispruženi i upereni ka dnu nisu ni svjesni nad kakvim se ponorom nalaze, i zegrebavši samo po površini nešto tako moćno kao što je more otvorili su prozor u jedan drugačiji svijet kojeg ne vidimo, jer nam more uglavnom zrcali sliku našeg svijeta. Tajni je mnogo, ali te misterije i jesu ono što nas male ljude privlači u takve avanture.

Što smo bili bliže Omišu vjetar je bio sve slabiji pa smo gledali po površini mora i tražili nemreškane dijelove i onda išli prema njima ne bi li uhvatili još koji reful. U par navrata smo uspili uhvatiti dobar vjetar, a neki refuli su nas čak i nageli do 30^o. More ja bilo jako klizavo. Slika Omiških vrata bila je sve jasnija. Slobodan je još na Šolti predvidio dolazak u Omiš u šest i po i došli smo točno u minut.

Po poznatom nam akvatoriju napravili smo nekoliko manevara obasjani niskim zlatnocrvenim zapadnim suncem. Par počasnih krugova za zamišljenu publiku, a onda zaprašili u riku, privest brod i provod kraju kruga.

Bura pred zatišje

Na samom ušću u daljini smo ugledali  Sretu sa Aresom i ruke su bile visoko podignute, a onda smo skrenili ka vezu. Prvo smo vidili da nam se neko petlja u vez na rivi uz koju inače stoji ova jedrilica, a i Slobodanov mali kaić. To smo nekako doveli u red. To nas je odma spustilo na zemlju i reklo da je sa vikendom i odmorom stvarno gotovo. Dok smo vadili stvari iz broda u auto i pričali prijateljima i prolaznicima koji su se tu našli prve dojmove, nebo nas je pozdravljalo jakim kontrastima i oblacima oštrih bridova, a i na zemlji je ta granica jako oštra jer smo eto prije samo par minuta bili na moru, a sad je od toga ostalo ljuljanje u glavi i masu dojmova, a sutra je već novi radni dan. Čini se da je te dane vladala jaka bura doživljaja pred jako dugo zatišje

Kad bi prije šetali po rivi i mulu i vidili neke strane brodove da pristaju i divili se njihovim oblicima, uvijek sam imao dojam da dolaze od nikud i odlaze u nigdje. Sad otprilike znam kako im je i šta proživljavaju, znam da u Omišu traže vodu i da bi negdje rado našli friški kruh. Znam da će i sa zanimanjem gledati naša lica i poslije o njima pričati negdje svojim prijateljima. Lijepa su sva ta mjesta gdje smo bili, a čini mi se da i Omiš ostavlja dobar utisak na tako neke ljude koji ga samo okrznu pogledom sa neke morske vizure i aspekta čovjeka koji u njemu traži samo još jednu sigurnu luku.

Došli smo kući i ismijali se dok smo najdražima prepričavali što nam se zbivalo. Pravi ambijent im ipak nismo uspili dočarat jer su te stvari riječima nedostupne.

Tu sam se večer prvi put poslije tri dana istušira i skinio sa sebe četri sloja soli. Tu sam se večer prvi put poslije tri dana pogleda u lice. Bilo je obraslo, napete kože, ali je iz kuteva očiju izbijala neka svjetlost. Možda je to bio samo odbljesak neonske lampe, a možda i zaostala jeka nekih ne tako davnih petrolejki koja je iz dubine sjećanja našla neku žilu kojom je isplivala do oka i skromno podsjetila na sebe, i na mnoge slike koje uz nju spavaju u nama i liječe nas svojom moćnosti.

Otkako je Le Courbusier sa kolegama uveo internacionalni stil i arhitekturu očistio od suvišnih detalja, stvorio je oblike koji su zapravo univerzalno primjenjivi, ali su možda ipak najprimjereniji mediteranu (ploha, svjetlost, terasa). Tu ideju ortogonalnosti i minimalizma preuzima kao postulat i „zagrebačka škola“. Postoji mnogo svijetlih primjera takve gradnje u Dalmaciji (Šegvić, Perković, Kovačić).

Naši su urbanisti u stvari nostalgičari. Ne razmišljaju progresivno, već bi najradije zaustavili vrijeme i primjenjivali detalje koji su se aplicirali i prije dvjesto godina, pa bi neboderima stavljali kose krovove. Izgubili su osjećaj za mjerilo. Bitno je u datom momentu učiniti najbolje što umiješ.

Planovi često zabranjuju velike staklene stijenke. Da li je najbolje što umijemo napraviti ponistru 100*140cm, sa drvenim škurama i s njega vidit  samo dio Šolte, ili napraviti kliznu stijenku ostakljenu „low-E“ staklom i natkrivena AB istakom, sa aluminijskim profilom sa prekinutim termičkim mostom koji uokviruje horizont tako da cijela Šolta stane u njega, i da osjećaš more i u najdubljem dijelu stana? Planovi često uvjetuju kosi krov. Da li je najbolje što umijemo kosi krov sa luminarima od kupe kanalice (naši investitori  to jedva čekaju  i prodaju svaki milimetar pod tim krovom) kojem prijeti otpuhivanje pri svakoj malo jačoj buri, ili ravni krov sa fleksibilnim polimeriziranim bitumenskim višeslojnim izolacijama i inverzni ravni krov koji je manje napadan u prostoru i okoliš čini prozračnijim? Da ne govorimo o mogućnosti života na takvoj terasi, jer te blagost klime prosto vuče na to.

Tradicionalnim detaljima je mjesto u prošlosti,  u konzerviranim naseljima koji o prošlosti muzeološki svjedoče i s kojima se trebamo ponositi, jer su nam preci bili gradograditelji koji su napravili kuće koje stoje već par stotina godina, i gradove po mjeri čovjeka. Ono što od njih moramo preuzeti to je način razmišljanja. Oni su slijedili organsku arhitekturu jer su gradili na kamenu, i njega su jedino i imali pa su  gradili zidove sa naglašenom strukturom, koja je bila kompaktna od poda do krova u svojoj strukturalnosti. Beton je apstraktniji materijal koji daje ogromne slobode, ali mi ćemo od pretka naučiti da moramo raditi zidove, i njihovim kombiniranjem stvoriti prostore koji su okvir života mediteranskog čovjeka, i koji su kompaktni u svojoj apstrakciji. Preuzet ćemo zid kao stih i dvor kao refren, vrt kao fioret, a dodat ćemo veliko staklo kao stanku, pauzu u zidu, jer je i stanka dio muzike. Evo jednog primjera.

Priznati splitski arhitekt Frano Gotovac (1928-1991) bio je osoba snažne osobnosti i energije. Počeo je djelovati krajem 50-ih godina prošlog stoljeća, u periodu kad je devastacija prostora uzimala najviše zamaha, ali i kad je naslutio opasnosti arhitekture „pisane“ od strane izrađivača planova. Intezivno upozoravajući javnost, anticipirajući  opasnost čijih smo posljedica danas svjedoci, pokušao je svojim primjerima usmjeriti stihiju u pozitivnijem smjeru. Jedan od takvih, kuća za odmor obitelji Pederin (1970) kod hotela Lav pored Splita, nazivao je ružnim pačem, jer se toliko razlikuje od svojih okolnih sestrica, no koliko god ju one brojem premašile, ipak je pače postalo labud i svojim ih bjelinama zasjenilo.

Frano Gotovac jedan je kratak period svog impulsivnog stvaralačkog života proveo u Omišu gdje je izgradio nekoliko višestambenih zgrada različitih tipologija. Jedna od njih je stambeni jednokatni niz na  desnoj obali rijeke Cetine, preko puta starog grada. Kao sljedbenik moderne arhitekture objekt rješava ravnim krovom sa karakterističnom dominacijom dimnjaka kao simbolom okupljanja, tako bitnom oznakom Dalmacije. Uzima tipičnu boju kuća starog grada preko puta, gdje dominiraju svjetlo žute i tamno crvene kuće stare oko 150 godina. Balkon na prvom katu ostavio je bez zaštite od sunca , pa su vremenom stanari intervenirali i improvizirali nadstrešnice. Novo vrijeme promijenilo je zahtjeve stanara i sad se javlja potreba za dodatnom etažom. Generalni urbanistički plan obavezuje kosi krov, bez iznimke. Zamislite da se mora staviti kosi krov na hotel Marjan! Rastrgan između onog što moram po Planu, i onog što moram po osjećaju ipak na kraju poslušam nagon, i uz pomoć Društva Arhitekata Splita dobijem suglasnost da se objekt , unatoč planskim odredbama,  može izvesti s ravnim krovom. Planovi bi trebali prepoznat iznimke, prebacit odgovornost za oblikovanje na arhitekte, i time skratiti procedure ishodovanja dozvola.

Međutim, zaista postoje situacije kad je kosi krov dobro rješenje, ali, kolege urbanisti, molimo Vas dajte nam slobode da mi to procijenimo i da gradimo naselja labudova 21. stoljeća!

Prostor je kategorija koja zahtjeva jako pažljiv, gentlemanski odnos prema sebi. U australskim muzejima pored osobito vrijednih eksponata piše „Touch with Your eyes only“, što bi se trebalo primijeniti i na prostor.  Osvajati ga treba promišljeno, po starinskoj „tri put miri, jedan put kroji“. Prvo treba osigurati puteve da se kroz prostor može „teči“, a potom mikroprostore za različite vrste ljudske djelatnosti, od življenja,  rada do zabave. Putevi bi tebali biti široki da zadovolje i kolni i pješački promet, a parcele tolike da oni koji na njima borave još uvijek osjete da su u prostoru, a ne sputani. I to su neke osnove urbanizma, koje se čine tako logične i jednostavne za slijediti. Na hrvatskoj se obali od Drugog svjetskog rata na ovamo, dogodilo veliko neshvaćanje te osnovne logike i sa posljedicama toga se mi danas suočavamo.

Slika s mora

Volim „čitati“ grad s mora. Volim po kupama vidjeti gdje je stara jezgra, po kampanelu gdje mu je trg, po plažama gdje su hoteli, po zgradama gdje je stanovanje. A tamo uz rub,  po čempresima, gdje je groblje. Naši su gradovi postali , na žalost, nečitki. Prema moru treba okrenuti svoje najljepše lice. Uživam po maestralu vidjeti pun horizont jarbola. Za mnoge strane oči, kontakt s mora je prvi kontakt sa našom zemljom.

Svaka „đita“, npr. uz obalu srednje Dalmacije, za osobu koja se trudi razumjeti prostorne probleme, ima dva pola. U tom dualitetu pozitivan naboj čine bofori, mrkente, ciklone, austrougarske rive i svjetionici, borova smola i cvrčak, i tek pokoja kućica novijeg datuma. Negativan naboj čine tvornice na plažama, nabijene betonske strukture nelogičnog slijeda, naselja dogradnji i nadogradnji, pročelja svih duginih boja. Poželim tada ploviti, ali ne u trabakulu, već u vremeplovu.

Povratak

Htio bih skočiti tek pedesetak godina unazad, povesti krug stručnjaka i  početi ispočetka. Dalmacija „Ab Ovo“. Radili bi ceste široke 10m , parcele od min. 600m², kuće propisanih boja i materijala, ali veće oblikovne slobode, dovoljno parkinga da ceste služe za vožnju, a ne za probijanje između parkiranih auta.  Stare bi jezgre i zaseoke zaštitili od rušenja i širenja te bi postale pješačke oaze…

Budući da vremeplova nema, da li je san rješenje? Da li turistima prodavati samo more, slike Dalmacije nekad  i virtualnu Hrvatsku, ili se ipak da nešto učiniti? Siguran sam da je odgovor pozitivan.  Ne smijemo dozvoliti da pogled iz grada na more bude ljepši nego sa mora na grad.

Budućnost

Treba  potaknuti kolektivnu svijest da želimo i možemo biti bolji. Momentalno je cijela obala u fazi „urbaniziranja“, ali samo u smislu da se sporo i masovno donose urbanistički planovi koji će donijeti red u prostor. Možda i hoće u neke nove zone, ali zadržimo se na pitanju šta sa postojećim devastiranim predjelima. Dovoljno su legalna da se ne ide u drastična rušenja, ali nedovoljno skladna da se njima ponosimo. U redu, velike tvornice su počele padati pod bagerima, veliki kompleksi ustupaju mjesta investicijama državnog značaja, ali tko će mariti za malog čovjeka? Za njegove neožbukane blokete na teraci i do pola posložene gredica za slijedeći kat (što tako stoje godinama), obitelji  sa šest auta u kući bez garaže i okućnice? Oni su tako navikli, prihvaćaju te probleme kao i ostale životne nedaće i naučili su živjeti s njima.

No netko savjestan treba im ukazati na problem i pružiti ruku. Država i grad  moraju animirati pučanstvo. Hrvatska Gospodarska Komora već ima konkretnih poteza u tom smislu, i to je za svaku pohvalu. Na arhitektima bi bila velika zadaća naći tehnologiju rješenja. Evo prijedloga nekih metoda:

• Pronaći neku zonu npr. Mlija u Omišu , i na njoj kao oglednom primjeru pokazati da se može popraviti njena slika sa mora. Formirati grupu stručnjaka koji bi analizirali sve prostorne probleme, kategorizirali ih, napravili financijske studije
• Grad preuzima rješavanje infrastrukture, dovršava sve planirane ceste, a postojeće sanira sa interpolacijom što većeg broja parkirališta
• Korigirati postojeće projekte objekata u toj zoni da se kuće dovrše skladnije nego su zamišljene. Propisati nekoliko mogućih boja fasade, materijale i način slaganja kamena, vrstu škura , vrstu tende. Ukopati sve instalacije i postojeće električne stupove maknuti. Ubaciti novu, modernu javnu rasvjetu.
• Sve slobodne zone i okućnice maksimalno zazeleniti visokim raslinjem. Organizirati akciju „najljepši gradski vrt“ i dati nagradu za najboljeg
• Organizirati kredite, dijelom nepovratne, što je Gradu u interesu jer će mu slika sa mora bit prihvatljivija, što povlači za sobom razne druge dobiti.
• Nasipanjem dijela obale napraviti novu rivu i tako formirati novu kontaktnu zonu, koja zaklanja onu staru , nepopravljivu, sa prodorima do bisera koji su vrijedni hvale. Organizirati natječaje za takve veće zahvate da se dobije veći broj kvalitetnih rješenja.

Sve druge ideje su dobrodošle. Kad bi se uspjelo, ne bi stajali nad fotografijama uzdišući za starim vremenima, već bi prenijeli oplemenjeno naslijeđe onima koji u vremenu i prostoru nastupaju poslije nas.