Ideja da se krene na ovaj put rodila se još prošlo ljeto kada je Slobodan bio sa Sretom, Mirkom i Aresom na sedmodnevno krstarenje. Tada je iskušao sve ono o čemu je toliko sanjao, i za što je poduzeo mnoge radnje da bi to pretočio u djelo. Tonči i ja smo svo to vrijeme tiho u sebi gajili nadu da će se ta ideja ostvariti na obostrano zadovoljstvo. Zadnjih nekoliko godina nam je to jedrenje stvarno jedna od najvećih ljubavi, i jednostavno smo treperili od same pomisli da ćemo napokon to i doživiti. Čak previše nismo ni pričali o tome jer nam se činilo prelijepo da bi bilo, ono što se kaže, istinito. Međutim, sredinom kolovoza ljeta gospodnjeg 1996. četiri zaljubljenika su se otisnula od porta, i upustila se u direktan kontakt sa predmetom svojih snova.
Šesnaesti dan kolovoza bio je onaj kojem su predhodile pripreme hrane, odjeće i svih ostalih rekvizita koje jedan mornar mora imati sa sobom (gitara, sikira,foto aparat, labelo i sl.). Tu se našlo i par papira koji su glumili brodski dnevnik, a sa čijih natuknica sada i skidam misli koje su mi strujale tih dana. Ono što je predhodilo bilo je i jako nevrijeme sa zastrašujućom kišom koja je prijetile da jedan san od godinu noći pretvori u godinu razočarenja. Sutra se sa prvim provirom kroz trepavice ispostavilo da strahu mjesta bilo nije.
Put pod noge
Sutradan nas je dočekalo glanjc novo more. Atmosfera odiše bistrinom, vidljivost do ruba stratosfere, nama brodske stive pune, tako da smo krenili puni optimizma. Malo nas je usporio konop koji je pao preko propele dok smo se odvezivali, ali Slobodan i njegova maska su i to rješili nesputani jutarnjom hladnoćom Cetine. Kad je skinio masku bio je to opet onaj stari Slobodan na čije smo iskustvo i pomoć računali.
Uhvatili smo pravac prema Pučišćima na Braču, i lagano motorom klizili prema njima. Tu smo se zapravo počeli do kraja razbuđivati i postajalo nam je sve jasnije da je to počelo i da sada nema povratka. Na tom dijelu puta malo smo gledali di vozimo, a malo smo preslagali stvari da još bolje sjednu i još manje smetaju. Tu odmah izaranjaju iz memorije one priče stalno pročitavane o tome da je na brodu stvarno tijesno i da je svaki milimetar ušteđenog prostora dragocijen. Nije to kuća pa da ima konobu za piće, ostavu za kolače ili sobu za spavat, već to treba ugurat u buže kojih ima na sve strane, a i sebe treba smjestiti u jednu od njih, ako misliš malo odspavati. Kasnije su rekli neki ljudi koji su uživotu vidili puno više brodova od nas da je zapravo prostor u ovom našem odlično iskorišten i da u njemu možemo plesat od sriće. Ipak te prve sate nismo bili puno unutra nego smo pogledom kupili sve što se skupiti dalo, a toga je bilo sve više. Možda pogled na planine poviše Omiša sa odsjajem niskog istočnog sunca nekome ne bi puno značio, ali mi eto imamo tu sriću da u tim stvarima umijemo uživati, i samo mi znamo što propuštaju oni koji to ne mogu.
Cijelo ljeto sam proveo na suhom i stalno sam govorio da mi fali biti na brodu, pa makar na trenutak, a sada sve to. Šta to “sve” pokušat ću opisati. Lijepi kadrovi za slikavanje samo su se redali. Neke od njih smo uhvatili aparatom, a one ostale smo popili očima i sve većim srcima. Skidam se bos da kontakt bude čišći, a i sunčane naočale mijenjaju sliku svijeta i svo to bogatstvo boja, koje zapravo postoje, znaju pod njima izgubiti na svojoj izvornosti, pa skidam i njih.
Odjednom nas trgnu prvi refuli maestrala i sjete nas da smo mi tu radi jedrenja. Tad sjednemo i teoretski podijelimo zadatke koje će nam biti činiti kad ugasimo motore i damo vjetru da nas vuče. Tu su Slobodan i Tonči imali glavnu riječ jer je iza njih prilično iskustvo u proučavanju tih stvari. Svako malo smo mjerili brzinu vjetra ručnim mjeračem. Tu, na izlazu iz pučiške luke, kazaljka je pokazala 4 bofora. Znali smo po preporukama da je najljepše jedriti po nekih 4-5 bofora, a tek smo se poslije uvjerili da je to možda preblag vjetar za istinsko uživanje. Kad je došlo vrijeme ručku, kojeg pravi pomorac ne propušta, našli smo se u blizini uvale Rasotica na istoku Brača i u nju uplovismo objedovat.
Dva sata od Omiša
Čili i nakrepljeni isplovili ti mi u susret maestralu. Cilj nam je bio do večeri stići u Bol. Na toj dionici smo doživili direktan kontakt sa vjetrom i nekim za nas novim situacijama. Plovili smo uz vjetar i stalno smo morali “letati”, pa smo taj postupak prilično uvježbali. Kad zastavica na zadnjoj sajli vijori okomito na deblenjak, dobro smo namješteni i hvatamo dobar kut za jedrenje uz vjetar. Svaki slijedeći prelet bio je tečnije izveden i doimalo se da sve konce, tj. konope, držimo u rukama. Iako je motor bio isključen, ponekad smo vjetrom bili tako jako vučeni da se propela sama počela okretati i njena rotacija i zvuk koji pri tom proizvodi bio je dokaz nekakve brzine. Jedrilica se sve više propinjala, a i mi s njom. Sad kad smo bili daleko od svega stabilnog, tek se počeo javljati osjećanje da stvarno pripadaš jednom drugom svijetu kojem je dinamika ime i prezime. Opet se vraćam na ono da sam cijelo ljeto žudio za tim da učinim nešto konkretno da bih malo promijenio ambijent, a tu dok sam sijedio na boku nagnute nam jedrilice i upijao svaki val koji se o nju razbije, bio dio njegovog uništenja, sve to bio je filter sjetnim sunčanim zrakama i onda shvatim da je taj prizor tako neopisiv i zapravo je to što u njemu mami njegova apstraktnost. Takvo okruženje u par navrata izmamilo mi je suze na oči, suze pune radosti. Percepcija na koju smo do tada bili naviknuti odvijala se preko oka, uha ili nosa, a sad smo bili ubačeni u mjesto koje doživljavaš cijelim tijelom, tijelo ti se smekša i svo postane jedna velika spužvasta duša. Sve one kapi koje nam na taj način ukližu pod kožu jednostavno postanu neka zaštitna tijela i povećaju otpornost na živčane momente koje nam se sad čine tako vraški daleko i nemoguće. Nevjerovatno da smo pronašli i doživljavali nešto tako uzvišeno samo par sati daleko od Omiša gdje smo proveli cijeli život.
Nevolje u raju
Onaj ručni mjerač bofora stalno je bio uperen u zrak i stalno je zadnjih pola sata pokaziva oko 6 i po. Ja sam bio glavni boforlija i odjedanput mi uređaj u ruci zadrhta jer je puvanje pojačalo na cilih sedan i po. Tu smo se nageli i najviše do tada, negdi oko 25o. Bilo je lipo bit dio tog imaginarnog sklopa odoljivog korita i neodoljivog mora, napetih jedara i tako opoštenih razbacanih kapi. Tek kad je Tonči uzviknuo da je puka flok postali smo svjesni toga da smo već neko vrijeme čuli da on i nije bio tako napet nego da mu je brid naplanski lepetao. Takve rane brzo postaju bolne za brod pa smo morali brzo nešto napraviti. Bez vremena za molitve, mokri do kože, u dvije riječi smo nadvikivanjem dogovorili taktiku i zauzeli dogovorene pozicije. Trebalo je spustiti flok da se još više ne raspara. Slijedeći kadar odavao je da je Slobodan čvrsto držao kormilo u ruci, Mirko je uživao u operaciji u jednom od rijetkih kako-tako sigurnih kuteva jedrilice, ja sam otpuštao konope a Tonči je sebe stavio na najlipše i najopasnije misto, na pramcu, koji je na momente bio uronjen kompletan u more, da bi već nakon par treptaja bio nad tim istim morem daleko i do 4 metra. Pramac pravi najveće amplitude. U tom gore dole po sto puta smogao je snage i uspio spustiti izmučeno jedro. Međutim, kad ga je pokušao vezati uz ogradu na pramcu, vidio je da nema dovoljno konopa da bi ga sigurno učvrstio, i onda sam ja bio na potezu. Iz jedne od buža Slobodan , koji je cijelo vrijeme kormilario sigurno i suvereno, dodao mi je par rezervnih konopa. Stavio sam ih među zube i krenuo prema Tonču, pramcu i izmučenom jedru najkraćim putem. Tamo smo jedro uspješno učvsrtili uz ogradu i onda se polako, puzeći i ispomažući se, vratili u kokpit. U sigurnosti kokpita uslijedilo je masu “give me five-ova”.
Počeli smo razmišljati i o tome jesmo li mogli nešto učiniti da spriječimo to kidanje floka, ali smo skinuli sa sebe svaku odgovornost i incindent pripisali neiskustvu u ocjenjivanju jačine vjetra i loše sašivenom jedru. Poučeni tim neposrednim iskustvom odmah smo išli skratiti i glavno jedro da se, ne daj Bože, i njemu nešto ne dogodi. Tako sa samim skraćenim glavnim jedrom, protiv frontalnog maestrala od sedam bofora, jako smo sporo napredovali i shvatismo da nam zacrtani cilj, Bol, te večeri neće biti ostvaren. Upalili smo motor, a još uvijek jako sporo napredovali. Pri jednom od preleta kad smo plovili prema Braču, točno ispred nas, kroz sjene bivših valova, ukazala se jedna mirna vala i nametnula se kao naše prvo prenočište.
Ako je vjerovati pomorskim kartama kojima smo bili opskrbljeni, uvala se zvala Konjska. Ne znam samo kako su znali da ćemo mi tu svratit. Jedrilicu smo pritegnili na sve četiri strane i bidna nije mogla mrdnit. Ono rasparano jedro smo iznili na plažu sušit da ga ne spremamo vlažnog. U svin tin operacijama oko vezivanja puno nam je pomogao gumenjak kojeg smo nosili sa sobom. Kako je pada mrak, svo svjetlo dana pretakalo se polako u petrolejku koja nam je visila na deblenjaku. Ta petrolejka ubrzo je postao jedina iskra u poplavi mraka. Konkurenciju su mu činila svitla sa Hvara, ali bez puno efekta. Osušeni, nahranjeni i usidreni, bili smo puni neke pozitivne energije. Na sva usta smo prepričavali proživljeno i nismo mogli naći riječi kojima se dostojno da opisati tako nešto. Onda se Tonči uvatio gitare, a ja grla, a Slobodan i Mirko su se ispružili na pramcu i uvatili za glavu. Zvizda je bilo ko na rasprodaji, a mliječni put se nemarno rasuo točno poviše nas. Nek vam ta slika ostane u sjećanju jer smo njom ispraćeni u carstvo snova.
Dan bez mane
Slijedećeg jutra smo se izmigoljili iz uvale Konjska oko 9 sati i po bonaci krenuli prema Bolu. Slobodan je znao da Bol nema neku dobru luku u koju se može normalno pristat, pa onaj gumenjak nismo dušili i spremali nego smo ga vukli za sobom jer će nam trebati. Ostao sam i ja u njemu i bio vučen do Bola. Tu su zvučni efekti bili još izražajniji jer sam bio daleko od motora, glavom tako blizu moru. O Bolu sam do tada puno sluša i gleda ga na slikama pa me baš zanimalo kako je to u živo.
Prišli smo mu sa istoka i zanimljivo je vidit kako se, u blagom luku, sa Vidove gore kontura otoka spušta sve do špica plaže Zlatni rat. U samoj luci, naravno, nije bilo mjesta za pristat pa smo produžili prema Zlatnom ratu gdje je već bilo usidreno desetak brodica. Stali smo točno ispred hotela Bretanida. Sve brodice su bile okrenute pramcem prema istoku, a mi smo predosjetili da će uskoro okrenit maestral pa smo se odma postavili prema zapadu, i već za nepunih sat vremena sve ostale jahte su morale raditi manevar okreta, a mi smo već bili dobro postavljeni. Baš smo face.
U Bolu ljudi ko u priči. Zanimljivo je bilo to da su na ovim jahtama u našem susjedstvu skoro svi bili potpuno goli. Ljudi dođu negdi di ih niko ne pozna, u stalnom su kontaktu sa prirodom i osjete se sputani odjećom pa je jednostavno maknu sa sebe i onda je to pravi odmor kad ne moraš mislit šta će drugi mislit.
Gumenjakom smo Tonči i ja otišli do grada po malo goriva, kruh i izvidit di ima vode za nadopunit brodske zalihe. Bilo je ugodno šetati stazom koja vodi od Bretanide do mjesta i susretati sve te nove razne ljude, ali mi se nije svidilo što je ta staza popločana kamenom koji je prilično klizav i po kiši vjerovatno i opasan. Samo misto je smišno, ali prilično tipično. Na povratku smo razgledali i hotel i uvjerili se da su imali pravo oni kad su rekli da je “kao za Romea i Juliju”. Osobito nan se svidila boja bazena. Poslije toga smo na brodu ručali i pošto nam je cilj toga dana bila uvala prije Starigrada na Hvaru u kojoj je Slobodan bio i prošle godine, a već je bilo dva sata, nismo tu ostali kupati se kao što smo prije mislili, nego smo odma isplovili. Ploveći tako paralelno sa slavnom plažom, stajao sam na samom nosu pramca držeći se za sajlu floka. U jednom momentu je Slobodan napravio nagli manevar udesno da izbjegne jednog od desetak surfera koji nam se masu približio, a ja to nisam očekiva pa san se pošteno nageo preko palube i već san sebe vidio u moru, ali ne znam ni ja kako san se ipak uspio uhvatiti za ogradu i nekako izvaliti na palubu.
Tu smo digli glavno jedro i olujni flok kojeg smo imali u rezervi, a sve ostalo je legenda. Imali smo idealan vjetar od 5 bofora koji je bio konstantan, odličnu vidljivost, sigurnu desnicu i isto tako sigurnu ljevicu. Konopi su bili poslušni, jedra isto. Sedan puta smo vršili prelet ploveći do Hvara na stotinjak metara od obale, Pa onda do Brača do iste udaljenosti. Zadnjim preletom smo uhvatili takav smjer da smo točno tangirali rt na ulazu u Starigradsku uvalu i onda niz vjetar, jedrima “na leptir”, došli do te uvalice u koju smo i mislili doć. Bilo je oko 6 sati. Na toj dionici se pokazalo da smo prilično naučili te neke osnovne manevre i bili smo skroz zadovoljni. Čovik je tu sritan ko malo dite, jednostavno nije ničim opterećen i sve ono lijepo što mu se događa ne nailazi ni na kakvu kontra silu kojoj se mora suprostaviti već je srce cijelo rezervirano za ljepotu. Kad se spušta jedro, a ima još vitra u ariji, ti sidiš na provi i skupljaš rukama mlohava platna i u njima se na momenat zapetljaš i izgubiš, ako si ikad želio biti među oblacima ,to je sličan osjećaj.
U uvali koja nam je te večeri pružila gostoprimstvo ponovili smo sve kao i predhodne večeri. Čak je i nebo bilo slično raspoloženo. Bili smo mrvicu ipak tužni jer se sutra već vraćamo.
Kraj kruga
Slobodan je dan počeo roneći za ribom, ali kaže da je ta uvala skroz mrtva. Valjda je toliko pogodna za sidrište da puno brodica tu dolazi, a onda odlazi misleći da se više niko nikad tu neće usidrit pa svašta bacaju u more. Svratili smo do Starigrada opet po kruh i vodu i tu smo opet vidili puno lipih velikih jahti i jedrilica.
Kad smo krenili oko deset sati iz Starigrada još nije bilo vjetra i skoro do onog rta od sinoć smo išli samo motorom, a onda je počela bura.
Po buri nije baš sigurno jedrit. Taman se lipo namistiš i jedra ti se napune, a ona promjeni za sekund smjer za cilih 180o pa se ti misli. Do ručka smo se tako borili s njom, a nekoliko puta su nas prestigle jedrilice koje su imale 4-5 puta više jedrilja od nas, a njima bi upravljao samo po jedan čovjek, na botune iz kokpita, gol. Ko da su sva platna potrošili na jedra pa im za odjeću ništa nije ostalo.
Oko jedan sat stigli smo do jedne uvale na istočnoj obali Šolte. Mogli smo pristat i na Braču, ali tili smo da na ruti brojimo jedan otok više. Posli smo se ponosili ton odlukon jer je u toj uvali more bilo tako kristalno čisto, da smo se iznenadili. Bojom je podsjećalo na bazen u Bretanidi, a dno je pjeskovito i na mjesta koraljno. Koja razlika od dna one vale od večeri prije. Tu smo se malo iskupali, ručali i vrlo brzo opet isplovili.
Dok smo se udaljavali od Šolte, sad kad smo imali iza sebe već nekoliko uplovljavanja u razne tipove luka, i nakon što nas je skoro svaki put luka osiguravala od nekih nevolja, sjetim se Kolumba i njegovog San Salvadora, i kličem da bi svaka uvala trebala u podnaslovu nositi ime Svetog spasitelja.
Prije Splitskih vrata spustili smo glavno jedro jer su Slobodan i Tonči osjetili da je tamo bura još jača pa da ga ne skidamo tamo to smo sad uradili. Brzo smo dograbili puntu od Brača i onda duše zaigraše kad ugledasmo Omiš. Bilo je poluoblačno, a ono nešto malo sunca je baš grijalo našu matičnu luku. Bura je tu stvarno bila jača, i brzinomjer je pokazivao konstantno 7 bofora, a na momente i do 8. Tako smo samo sa flokom i motorom uhvatili pravac. Vjetar je u globalu dolazio točno iz takvog smjera da, ploveći maksimalno uz njega točno idemo prema Omišu.
Negdi na pola kanala bura je počela malo stagnirat i mogli smo dignit i glavno jedro. Društvo su nam činila i jata palamida. Pošto nije bilo nekih većih manevara mogli smo se opustiti. Sunca je bilo sve više, a sunce posli bure je užasno jako i koža točno boli pod njim. Lijepo je tada leć uz kormilo, uroniti ruku u more i s malo mora na dlanu dopustiti i licu da se osvježi. Prsti ispruženi i upereni ka dnu nisu ni svjesni nad kakvim se ponorom nalaze, i zegrebavši samo po površini nešto tako moćno kao što je more otvorili su prozor u jedan drugačiji svijet kojeg ne vidimo, jer nam more uglavnom zrcali sliku našeg svijeta. Tajni je mnogo, ali te misterije i jesu ono što nas male ljude privlači u takve avanture.
Što smo bili bliže Omišu vjetar je bio sve slabiji pa smo gledali po površini mora i tražili nemreškane dijelove i onda išli prema njima ne bi li uhvatili još koji reful. U par navrata smo uspili uhvatiti dobar vjetar, a neki refuli su nas čak i nageli do 30o. More ja bilo jako klizavo. Slika Omiških vrata bila je sve jasnija. Slobodan je još na Šolti predvidio dolazak u Omiš u šest i po i došli smo točno u minut.
Po poznatom nam akvatoriju napravili smo nekoliko manevara obasjani niskim zlatnocrvenim zapadnim suncem. Par počasnih krugova za zamišljenu publiku, a onda zaprašili u riku, privest brod i provod kraju kruga.
Bura pred zatišje
Na samom ušću u daljini smo ugledali Sretu sa Aresom i ruke su bile visoko podignute, a onda smo skrenili ka vezu. Prvo smo vidili da nam se neko petlja u vez na rivi uz koju inače stoji ova jedrilica, a i Slobodanov mali kaić. To smo nekako doveli u red. To nas je odma spustilo na zemlju i reklo da je sa vikendom i odmorom stvarno gotovo. Dok smo vadili stvari iz broda u auto i pričali prijateljima i prolaznicima koji su se tu našli prve dojmove, nebo nas je pozdravljalo jakim kontrastima i oblacima oštrih bridova, a i na zemlji je ta granica jako oštra jer smo eto prije samo par minuta bili na moru, a sad je od toga ostalo ljuljanje u glavi i masu dojmova, a sutra je već novi radni dan. Čini se da je te dane vladala jaka bura doživljaja pred jako dugo zatišje
Kad bi prije šetali po rivi i mulu i vidili neke strane brodove da pristaju i divili se njihovim oblicima, uvijek sam imao dojam da dolaze od nikud i odlaze u nigdje. Sad otprilike znam kako im je i šta proživljavaju, znam da u Omišu traže vodu i da bi negdje rado našli friški kruh. Znam da će i sa zanimanjem gledati naša lica i poslije o njima pričati negdje svojim prijateljima. Lijepa su sva ta mjesta gdje smo bili, a čini mi se da i Omiš ostavlja dobar utisak na tako neke ljude koji ga samo okrznu pogledom sa neke morske vizure i aspekta čovjeka koji u njemu traži samo još jednu sigurnu luku.
Došli smo kući i ismijali se dok smo najdražima prepričavali što nam se zbivalo. Pravi ambijent im ipak nismo uspili dočarat jer su te stvari riječima nedostupne.
Tu sam se večer prvi put poslije tri dana istušira i skinio sa sebe četri sloja soli. Tu sam se večer prvi put poslije tri dana pogleda u lice. Bilo je obraslo, napete kože, ali je iz kuteva očiju izbijala neka svjetlost. Možda je to bio samo odbljesak neonske lampe, a možda i zaostala jeka nekih ne tako davnih petrolejki koja je iz dubine sjećanja našla neku žilu kojom je isplivala do oka i skromno podsjetila na sebe, i na mnoge slike koje uz nju spavaju u nama i liječe nas svojom moćnosti.
